Željana Grbović: Inženjerski put od Srbije i Novog Sada do Australije i Adelejda

27 Aug 2026

Pre samo dve godine Željana Grbović bila je među deset sjajnih finalistkinja izbora „Inženjerka godine“, istraživač u Institutu BioSens i doktorantkinja elektrotehnike na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu. U međuvremenu je doktorirala, a profesionalni put odveo ju je na drugi kraj sveta. Sa porodicom živi u Australiji, gde radi na poziciji rukovodioca strategije analitike podataka (Senior Data Analytics Manager) u okviru Australijske nacionalne infrastrukture za fenotipizaciju biljaka (Australian Plant Phenomics Network – APPN).

Fokus njenog rada je razvoj algoritama mašinskog i dubokog učenja sa primenom u oblasti poljoprivrede. Na poziciji na kojoj danas radi odgovorna je za strateško vođenje oblasti analitike podataka na nivou nacionalne infrastrukture koja povezuje devet vodećih istraživačkih institucija širom Australije, u pet saveznih država i na teritoriji glavnog grada. APPN predstavlja deo nacionalne istraživačke infrastrukture podržane od strane Vlade Australije kroz Nacionalnu strategiju za kolaborativnu istraživačku infrastrukturu (NCRIS), koja omogućava razvoj i povezivanje naprednih istraživačkih kapaciteta širom kontinenta.

Njen rad je usmeren na uspostavljanje zajedničke strategije za upravljanje, analizu i korišćenje podataka kroz celu mrežu, razvoj standardizovanih analitičkih pristupa i izgradnju skalabilnih rešenja koja omogućavaju pretvaranje kompleksnih podataka biljne fenotipizacije u korisne informacije za istraživanje i poljoprivrednu praksu. Kroz povezivanje istraživanja naprednih tehnologija i primene u realnim uslovima, razvija algoritme i analitičke alate koji integrišu različite izvore podataka, uključujući hiperspektralne, RGB i LiDAR, sa ciljem ubrzavanja razvoja novih sorti i unapređenja održive poljoprivrede i poljoprivredne proizvodnje.

Ovom prilikom sa njom razgovaramo o životu i radu u Australiji, profesionalnom razvoju u Srbiji i konkurentnosti obrazovanja koje stičemo na ovim prostorima. Priča nam zašto ju je privukao razvoj tehnologija za poljoprivredu i kako veštačka inteligencija menja način na koji radimo i istražujemo. Željana nam donosi slike Adelejda i otkriva kako australijski obrazovni sistem od najranijeg uzrasta podstiče radoznalost, praktično razmišljanje i povezivanje, analitičnost i prezentacione veštine.

U februaru ove godine, zbog vašeg novog zaposlenja preselili ste se zajedno sa porodicom u Australiju. Kako izgleda vaš život prethodnih šest meseci, koji su vaši najjači lični i profesionalni utisci? Koliko vam prija ovaj daleki kontinent i novo iskustvo?

Australija kako zvuči tako i jeste, jako daleka zemlja, neobična i potpuno drugačija, a opet kada se u njoj živi i svakodnevnica se ustali, to je zemlja kao i svaka druga. Adelejd je predivan grad, potpuno okružen parkovima, ima jako puno zelenih površina i sportskih terena. Zovu ga i „20-minute City“, jer je saobraćaj dosta dobro organizovan i zaista možete da stignete iz centra grada do plaže i okeana ili planine u roku od 20 minuta. Kao nacija okrenuti su zdravom načinu života, ustaju rano (oko 5-6 časova ujutro) i već su na treningu, na plaži ili pored okeana, u kafiću na jutarnjoj kafi i druženju do 8, a od 9 sati počinju svoje poslovne obaveze. Mi smo posle šest meseci u nekoj fazi koju bih okarakterisala kao „work&travel“. Uglavnom, radna nedelja brzo prođe, a za vikend se trudimo da se organizujemo i obilazimo okolna mesta ili ostrva. Kada smo bili na izletu na Granitnom ostrvu koje se nalazi na oko 80 kilometara od Adelejda, zapravo smo prvi put u potpunosti osvestili koliko je mesto na kome sada živimo jedinstveno. Na ostrvu se nalazi putokaz sa kompasom koji pokazuje njegovu geografsku poziciju i udaljenost od drugih delova sveta, uključujući i činjenicu da se nalazimo na svega oko 3.000 kilometara od Antarktika. Poseban doživljaj predstavlja mogućnost da se u sumrak vide mali pingvini kako se vraćaju sa mora na ostrvo. U tom trenutku postane jasno koliko je Australija poseban kontinent, sa neverovatnim prirodnim kontrastima, gde se u blizini velikog grada mogu doživeti pejzaži i životinjski svet koji pripadaju potpuno drugačijem delu planete. Sumirano, najjači utisak je svakako priroda, sloga mnogih kultura i obzirnost svuda: u saobraćaju, parku, na poslu i ulici. Vrlo su uredni i paze jedni na druge.

Što se tiče profesionalnog života, razlika je velika u samoj poziciji i odgovornosti. Akcenat je na organizaciji i menadžmentu. Imamo 12 timova koji broje po 10-ak ljudi, šest koji su okrenuti radu na terenu i opremi, a šest u laboratorijama. Ideja organizacije u kojoj radim je da strateški objedini ciljeve svake institucije u zajedničke rezultate koji donose jake i vrlo vredne industrijske projekte globalnog uticaja, ali i impresivne naučne rezultate. Oprema koju koristimo na terenu je zaista neverovatna. Dronovi koje koristimo nose senzore koji koštaju više od 6,5 miliona australijskih dolara, a moć takvih senzora je zaista velika kao i količina podataka koja se prikuplja, a sada je akcenat da se pruži i dodatna vrednost u vidu algoritama za procene prinosa, biomase, širenja bolesti, detekcije teških metala u biljkama i automatizacije protokola za registraciju novih i bezbednijih pesticida, herbicida i insekticida za kontrolu korova.

Šta smatrate najvažnijim u poslu kojim se sada bavite i u kojem smeru će ovo iskustvo uticati dalje na vaš profesionalni put?

Trenutno na ovoj poziciji suština je spoznati potrebe vrlo kvalitetnih ljudi sa kojima radim, a ima ih dosta, više od sto. Pokušavam da uočim uloge u svakom timu, ako je potrebno reorganizujem ih i dodelim odgovornosti. Vođenje timova koji su vrlo raznoliki, što geografski (Pert, Adelejd, Melburn, Kanbera, Sidnej i Brizbejn), što multidisciplinarno, te dolaze iz nauke i industrije, veliki je izazov. Najvažnijim smatram sposobnost organizacije, donošenje pravih odluka i preuzimanje odgovornosti za strategiju, protokole i realizaciju projekata. Ovo iskustvo je definitivno nešto što će moju karijeru usmeravati, nadam se, u pravcu vođenja naučnih institucija ili kompanija koje imaju R&D deo, jer se naučnici ne mogu voditi kao ljudi iz industrije niti može biti obrnuto. U tom smislu očekujem da ću nakon ovog iskustva i rada u ovakvoj instituciji biti spremna za najviše pozicije u hijerarhijskoj strukturi i/ili osnivanja svoje kompanije.

Koje novo iskustvo stečeno tokom prethodnih meseci smatrate najdragocenijim? Šta vas je tamo najviše iznenadilo u načinu rada i šta biste voleli jednog dana da vidite i u našem naučnom i privrednom okruženju?

Najveće profesionalno iskustvo i privilegija za mene je svakako rad u okviru ovakve nacionalne istraživačke infrastrukture kao što je APPN. S druge strane, saradnja sa NCRIS-om predstavlja jedinstven model povezivanja vrhunskih istraživačkih kapaciteta u Australiji i podržava razvoj infrastruktura koje omogućavaju istraživanja od globalnog značaja: od napredne poljoprivrede i održive proizvodnje hrane, preko istraživanja svemira i okeana, do ekspedicija i proučavanja ekstremnih okruženja poput Antarktika. To što imam priliku da sarađujem sa ljudima i organizacijama koje stoje iza takvih istraživačkih poduhvata, predstavlja izuzetno inspirativno iskustvo. Posebno mi znači mogućnost da učestvujem u definisanju strategije za analitiku podataka na nacionalnom nivou, gde razvoj zajedničkih pristupa, standarda i kapaciteta može direktno da doprinese boljem korišćenju podataka u različitim oblastima nauke i inovacija. To je istovremeno velika čast, ali i odgovornost, jer ovakva uloga zahteva dugoročnu viziju i razumevanje potreba cele istraživačke zajednice.

Ono što me je, možda na moje iznenađenje, najviše impresioniralo jeste nivo povezanosti i saradnje koji postoji između različitih institucija i regiona u Australiji. Iako je Australija sastavljena od šest saveznih država i teritorija, sa sopstvenim parlamentima i nadležnostima, postoji snažan osećaj zajedničkog cilja i pripadnosti jednoj široj zajednici. Posebno cenim to što se konkurencija održava na zdravom nivou, više kao pokretač kvaliteta i inovacija, ali uz jasno razumevanje da se najveći rezultati postižu kroz saradnju. Svaka institucija, svaki tim i svaki pojedinac imaju svoju ulogu, a doprinos svakog učesnika se prepoznaje i vrednuje.

Volela bih da se sličan princip u budućnosti više razvija i kod nas, da postoji manje institucionalnog nadmetanja, a više strateške saradnje i povezivanja, ne samo unutar Srbije, već i šireg regiona Balkana i jugoistočne Evrope. Danas se mnoge takve veze ostvaruju kroz međunarodne i evropske projekte koji okupljaju institucije sa komplementarnim znanjem i ekspertizom. Verujem da postoji veliki prostor za još snažnije i dugoročnije povezivanje, gde bi zajednički ciljevi bili iznad pojedinačnih interesa.

Pred nama su veliki izazovi koji zahtevaju upravo takav pristup, od zaštite životne sredine i klimatskih promena do unapređenja kvaliteta hrane, održive poljoprivrede i razvoja novih tehnologija. Verujem da kroz bolju saradnju možemo ostvariti rezultate koji prevazilaze mogućnosti bilo koje pojedinačne institucije.

Prethodno ste skoro devet godina radili u Institutu BioSens u Novom Sadu. Na šta ste najponosniji u istraživačkom radu kojim ste se bavili i koliko je to iskustvo u pomenutom institutu uticalo na vas profesionalno?

Institut BioSens i ja smo nekako zajedno rasli. Kada je 2017. godine započet projekat ANTARES, veliki evropski projekat usmeren na razvoj instituta kao centra izvrsnosti za napredne tehnologije u održivoj poljoprivredi i bezbednosti hrane, ja sam upravo tada započela svoj profesionalni put, prvo kao master student, a zatim i kao student doktorskih studija.

Za mene je BioSens bio mnogo više od institucije u kojoj sam radila. To je bilo mesto mog profesionalnog i istraživačkog odrastanja, prostor u kome sam učila, razvijala se i gradila identitet istraživača koji danas imam. Prilike koje sam tamo dobila mogu se meriti sa najboljim evropskim istraživačkim okruženjima: od slobode da razvijam sopstvene istraživačke ideje, predlažem nove pravce i eksperimentišem sa inovativnim pristupima, do podrške za istraživanja koja su često bila ispred trenutnih tehnoloških trendova.

Jedan od najvažnijih aspekata tog razvoja bile su međunarodne saradnje. Kroz projekat ANTARES imala sam priliku da sarađujem sa Wageningen University & Research u Holandiji, jednom od vodećih svetskih institucija u oblasti poljoprivrede, prehrambenih sistema i održivosti, gde sam više godina boravila kao gostujući istraživač. Ta iskustva su mi omogućila da sagledam kako funkcionišu vrhunski međunarodni istraživački sistemi i da svoje znanje i ideje razvijam u globalnom okruženju.

Posebno sam ponosna na projekte finansirane kroz programe Fonda za inovacionu delatnost Republike Srbije: Dokaz koncepta i Transfer tehnologije, gde sam imala priliku da budem među najmlađim rukovodiocima projekata i da prođem ceo put od istraživačke ideje, preko razvoja tehnologije do razmišljanja o njenoj praktičnoj primeni i tržišnom potencijalu. Važan deo mog razvoja bilo je i predstavljanje rezultata istraživanja na najprestižnijim međunarodnim konferencijama iz oblasti kompjuterske vizije i veštačke inteligencije, kao što su CVPR, ICCV i ECCV. To su izuzetno selektivni skupovi koji okupljaju vodeće istraživače, univerzitete i kompanije iz ove oblasti, gde sam imala priliku da vidim najnovije pravce razvoja tehnologije i pozicioniram naš rad u odnosu na svetsku istraživačku zajednicu.

Posebno mi je značilo prepoznavanje mog istraživačkog rada van klasičnih akademskih okvira. Moj rad na primeni veštačke inteligencije i kompjuterske vizije u preciznoj poljoprivredi bio je predstavljen u okviru C10 Labs eko-sistema među odabranim projektima iz oblasti primenjene nauke, zajedno sa istraživačima i inovatorima sa institucijama kao što su MIT, Harvard, Stanford, Yale, NASA i Imperial College London. Sama činjenica da je istraživanje razvijeno u okviru Instituta BioSens prepoznato u takvom međunarodnom okruženju predstavljala je za mene snažnu potvrdu njegovog potencijala i mogućnosti za širu primenu.

Jedan od posebno inspirativnih trenutaka bio je kontakt sa profesorom Rameshom Raskarom sa MIT Media Lab, osnivačem grupe Camera Culture i jednim od vodećih svetskih istraživača u oblasti kompjuterske vizije i novih tehnologija percepcije. Razgovori o mom istraživanju otvorili su mogućnost za nastavak akademskog razvoja kroz postdoktorsko usavršavanje u okviru MIT Media Lab. Iako se ta prilika kasnije nije realizovala, samo prepoznavanje potencijala mog istraživanja od strane takve institucije predstavljalo je veoma značajnu potvrdu pravca kojim sam se bavila.

Institut BioSens kao i mentor dr Marko Panić, rukovodilac grupe za kompjutersku viziju, dr Sanja Brdar, rukovodilac Centra za informacione tehnologije, dr Vesna Bengin, rukovodilac ANTARES projekta i dr Vladimir Crnojević, direktor Insituta Biosens, omogućili su mi prilike za neverovatno vredne saradnje sa impresivnim stručnjacima poput dr Nemanje Đurića (Aurora Innovation) i dr Slobodana Ilića (TU Munchen i Siemens AG), uz pomoć kojih smo rad naše grupe za kompjutersku viziju u okviru Instituta BioSens zaista podigli na visok nivo.

Kada pogledam unazad, najviše sam ponosna na to što je BioSens stvorio okruženje u kome mladi istraživači nisu bili ograničeni samo na praćenje postojećih pravaca, već su imali prostor da stvaraju nove ideje, sarađuju sa najboljima u svetu i razvijaju tehnologije koje mogu imati stvarni uticaj. Upravo ta kombinacija poverenja, slobode, međunarodne otvorenosti i visokih standarda oblikovala je mene kao istraživača i značajno uticala na razvoj naše grupe za kompjutersku viziju.

Nedavno ste doktorirali na Fakultetu tehničkih nauka na kojem ste završili i sve prethodne studije. Iz ugla nekog ko je studirao na domaćem fakultetu, a imajući u vidu da sada radite sa kolegama sa univerziteta širom sveta, šta biste izdvojili kao prednost studija u Srbiji, a šta bi po vašem mišljenju trebalo promeniti ili unaprediti?

Kada imate priliku, a i sreću, da budete deo velikog međunarodnog projekta kao što je ANTARES, koji vam omogući da upoznate različite istraživačke sisteme, radite u multidisciplinarnom i multikulturalnom okruženju i sarađujete sa ljudima iz različitih delova sveta, onda tek možete objektivno da uporedite različite pristupe obrazovanju i nauci. Kada danas pogledam svoj profesionalni put, nastavak karijere u Australiji nekako mi deluje kao logičan sled događaja, jer me je svaka prethodna etapa na neki način pripremala za ono čime se danas bavim.

Ono što smatram najvećom prednošću našeg obrazovanja jeste širina fundamentalnog znanja koje stičemo. Ne mislim samo na fakultet, već na ceo obrazovni sistem: od osnovne škole, preko srednje škole do univerziteta. Kod nas se i dalje neguje široka baza znanja iz različitih oblasti, što kasnije omogućava lakše povezivanje informacija i prilagođavanje novim tehnologijama i izazovima. Naravno, veliku ulogu igraju i radoznalost, lična motivacija i spremnost na kontinuirano učenje, ali smatram da upravo ta dobra osnova daje veliku prednost.

Zanimljivo je da sam to prepoznala i kroz iskustvo svog sina Dimitrija koji pohađa školu u Australiji. Već u prvom polugodištu drugog razreda osnovne škole dobio je nagradu za sposobnost povezivanja znanja iz različitih oblasti i njegovu primenu u rešavanju problema. To mi je bio lep podsetnik da upravo ono što smo mi učili kroz naše obrazovanje u Srbiji predstavlja kvalitet koji je prepoznat i u jednom potpuno drugačijem obrazovnom sistemu.

S druge strane, svet se danas menja neverovatnom brzinom i obrazovni sistem mora da prati taj tempo. Svesna sam da nastavne planove i programe nije moguće menjati preko noći, ali mislim da mnogo više pažnje treba posvetiti infrastrukturi, praktičnom radu i razvoju veština koje će deci biti potrebne u budućnosti.

Ono što me je u Australiji posebno impresioniralo jeste upravo ta infrastruktura. Ne mislim samo na laboratorije i univerzitete, već i na osnovne škole, sportske terene, biblioteke i prostore namenjene radu dece. Jednako važnim smatram i način rada u nastavi. Već od najranijih razreda deca rade timske i projektne zadatke, istražuju određene teme, a zatim svoje zaključke predstavljaju pred odeljenjem, učiteljima, pa nekada i pred više razreda. Verujem da je upravo to nešto što bi vredelo dodatno razvijati i kod nas. Mnogo mladih ljudi, pa čak i vrhunskih stručnjaka, ima odlične ideje, ali im nije lako da ih jasno predstave, argumentuju ili odbrane pred publikom. U Australiji se takve veštine razvijaju od najranijeg uzrasta. Deca uče da slušaju drugačija mišljenja, postavljaju pitanja, argumentovano diskutuju, prihvataju konstruktivnu kritiku i rade kao tim. Po mom mišljenju, upravo su to veštine koje će u budućnosti biti jednako važne kao i samo znanje.

Na kraju, volela bih da zadržimo ono što naše obrazovanje radi veoma dobro: nudi kvalitetnu teorijsku osnovu i širinu znanja, ali da tome dodamo više praktičnog rada, savremeniju infrastrukturu, razvoj komunikacionih veština i više interdisciplinarnih i projektnih aktivnosti. Verujem da bi upravo ta kombinacija omogućila da naši studenti budu još konkurentniji na svetskom nivou.

Koliko je to znanje koje donosimo iz Srbije konkurentno u inostranstvu i u međunarodnom okruženju?

Naše znanje je i te kako konkurentno na međunarodnom nivou. Tome u prilog govori činjenica da se veliki broj stručnjaka koji su svoje obrazovanje stekli u Srbiji danas nalazi na vodećim pozicijama u svetskim kompanijama, istraživačkim institutima i univerzitetima, bilo kao rukovodioci timova, istraživači ili profesori. To pokazuje da kvalitet znanja koje stičemo predstavlja veoma dobru osnovu za uspeh u međunarodnom okruženju.

Međutim, verujem da nije u pitanju samo znanje. Mislim da su naša kultura rada, disciplina, upornost i sposobnost da se snađemo u različitim situacijama ono što nas često izdvaja. Ljudi sa ovih prostora navikli su da pronalaze rešenja i u uslovima koji nisu uvek idealni, zbog čega razvijaju veliku prilagodljivost i istrajnost. Upravo su to osobine koje se veoma cene u međunarodnim timovima.

Naravno, uspeh uvek zavisi i od pojedinca, ali verujem da obrazovanje koje nosimo iz Srbije, u kombinaciji sa otvorenošću za kontinuirano učenje i usavršavanje, predstavlja odličnu osnovu za rad i razvoj bilo gde u svetu.

Vaše kompletne studije bile su u oblasti elektronike. Otkud baš poljoprivreda kao fokus vašeg rada?

Moje obrazovanje je od osnovnih studija bilo vezano za Departman za energetiku, elektroniku i telekomunikacije Fakulteta tehničkih nauka. Još tokom studija shvatila sam da me najviše privlači obrada signala, a kasnije i obrada slike odnosno kompjuterska vizija i razvoj algoritama zasnovanih na veštačkoj inteligenciji.

Ono što mnogi ne znaju jeste da je primena ovih tehnologija u poljoprivredi izuzetno kompleksna. Ona podrazumeva razumevanje rada različitih senzora i kamera, fizike svetlosti i elektromagnetnog spektra, hemijskih procesa u biljkama, načina na koji različite talasne dužine nose informacije, ali i planiranje eksperimenata i suočavanje sa svim izazovima koje donosi prikupljanje podataka u realnim uslovima na terenu. Upravo ta kombinacija različitih naučnih disciplina učinila je ovu oblast za mene izuzetno zanimljivom.

Mislim da me je upravo ta multidisciplinarnost najviše privukla. Po prirodi sam veoma radoznala osoba, volim da učim i stalno stičem nova znanja, a ova oblast mi to svakodnevno omogućava. Istovremeno mogu da pratim razvoj senzorskih tehnologija, računarskog hardvera, veštačke inteligencije i razvoja novih algoritama, koji danas imaju ogromnu primenu ne samo u poljoprivredi, već praktično u svim granama privrede.

Na kraju, nekako se sve prirodno spojilo. Dolazim iz Vojvodine, regiona poznatog po poljoprivredi, dok je Novi Sad poslednjih godina postao jedan od najznačajnijih centara razvoja informacionih tehnologija u ovom delu Evrope.

Ono što me posebno motiviše jeste činjenica da rezultati ovog rada imaju veoma konkretan uticaj. Ne govorimo samo o naučnim publikacijama ili projektima, već o tehnologijama koje mogu pomoći proizvođačima da efikasnije koriste resurse, unaprede prinose, povećaju kvalitet hrane i doprinesu održivijoj poljoprivredi. Na kraju, kvalitetna, bezbedna i održivo proizvedena hrana važna je svima nama. Zato verujem da upravo ova oblast ima ogroman potencijal za dalji razvoj i predstavlja jedno od mesta gde veštačka inteligencija može doneti stvarne i merljive koristi društvu u celini.

Bavite se veštačkom inteligencijom i novim tehnologijama u oblasti poljoprivrede. Da li mislite da smo dovoljno svesni koliki je uticaj AI na različite oblasti i šta možemo očekivati u budućnosti, posebno kada je reč o poljoprivredi?

Veštačka inteligencija je verovatno jedna od najvećih tehnoloških revolucija našeg vremena. Ono što je posebno zanimljivo jeste da se razvija neverovatnom brzinom i da je već postala deo naše svakodnevice, često i nesvesno. Koristimo je kada pretražujemo internet, prevodimo tekstove, koristimo navigaciju, društvene mreže ili razgovaramo sa različitim AI alatima. Upravo zato mislim da još uvek nismo u potpunosti svesni njenog stvarnog uticaja, jer nam mnoge stvari koje su do pre nekoliko godina delovale kao naučna fantastika danas postaju potpuno uobičajene. Pripadnici moje generacije, milenijalci, imali su priliku da odrastaju zajedno sa razvojem digitalnih tehnologija i zato se možda nešto lakše prilagođavaju ovim promenama. Starijim generacijama je to često veći izazov, ali ono što je ohrabrujuće jeste da veštačka inteligencija više nije rezervisana samo za programere ili IT stručnjake. Danas svako ko želi da uči može da koristi AI kao alat koji povećava produktivnost, olakšava posao i pomaže u donošenju odluka.

Kada govorimo o poljoprivredi, veštačka inteligencija već danas ima veoma konkretnu primenu. Dronovi, satelitski snimci, različiti senzori, roboti i sistemi za praćenje useva koriste se za procenu stanja biljaka, otkrivanje bolesti, predviđanje prinosa, optimizaciju navodnjavanja i precizniju primenu agrotehničkih mera. Sve više odluka koje su se ranije zasnivale isključivo na iskustvu, danas se donose na osnovu podataka i analitike.

Mislim da tek ulazimo u period u kome će pravi potencijal ovih tehnologija doći do izražaja. Posebno očekujem veliki napredak u oplemenjivanju biljaka, odnosno razvoju novih sorti koje će biti otpornije na klimatske promene, bolesti i sušu. Veštačka inteligencija može značajno da ubrza procese selekcije, fenotipizacije i analize velikih količina podataka, čime se vreme potrebno za razvoj novih sorti može skratiti za više godina.

Klimatske promene već danas predstavljaju jedan od najvećih izazova za poljoprivredu. Potrebne su nam sorte koje će biti otpornije na ekstremne vremenske uslove, efikasnije koristiti vodu i hranljive materije i obezbediti stabilne prinose. Verujem da će upravo kombinacija biologije, genetike, naprednih senzora i veštačke inteligencije imati ključnu ulogu u rešavanju tih izazova. Na kraju, cilj svih ovih tehnologija nije da zamene čoveka, već da mu pomognu da donosi bolje odluke i proizvede kvalitetniju, bezbedniju i održiviju hranu za sve nas.

Šta ljudi često pogrešno razumeju kada je reč o AI i da li su inženjeri upravo ti koji će oblikovati njenu budućnost? Koliko treba da se bojimo rasta i uticaja veštačke inteligencije na naše poslove i život generalno?

Mislim da ljudi veštačku inteligenciju često posmatraju kroz dve krajnosti. Ili očekuju da će rešiti apsolutno svaki problem ili se plaše da će zameniti čoveka u potpunosti. Istina je, kao i obično, negde između.

Veštačka inteligencija je izuzetno moćan alat, ali ona i dalje zavisi od ljudi. Kvalitet podataka, način na koji je model razvijen, postavljeni ciljevi i način primene određuju koliko će ona biti korisna i pouzdana. AI nema intuiciju, životno iskustvo, emocije niti sposobnost da razume širi društveni kontekst na način na koji to može čovek. Zato verujem da će još dugo najbolji rezultati dolaziti upravo iz saradnje čoveka i veštačke inteligencije, a ne iz njihove međusobne zamene. Mislim da će upravo inženjeri, zajedno sa stručnjacima iz drugih oblasti, imati veliku odgovornost u oblikovanju budućnosti veštačke inteligencije. Danas više nije dovoljno razviti dobar algoritam. Potrebno je razmišljati o etici, bezbednosti, privatnosti podataka, transparentnosti modela i stvarnom uticaju koji tehnologija ima na društvo. Budućnost AI neće oblikovati samo programeri, već i lekari, biolozi, pravnici, ekonomisti, psiholozi i mnogi drugi stručnjaci koji će zajedno definisati kako želimo da koristimo ovu tehnologiju.

Kada je reč o poslovima, ne mislim da treba da se plašimo veštačke inteligencije, već da naučimo kako da je koristimo. Kao i svaka velika tehnološka revolucija kroz istoriju, ona će promeniti tržište rada. Neki poslovi će nestati, mnogi će se promeniti, ali će se istovremeno pojaviti potpuno nova zanimanja koja danas možda još ni ne postoje.

Verujem da će najveću prednost imati ljudi koji budu spremni da uče, prilagođavaju se i koriste AI kao alat koji povećava njihove mogućnosti. Na kraju, veštačka inteligencija neće zameniti čoveka, ali je vrlo moguće da će čovek koji zna da koristi veštačku inteligenciju imati značajnu prednost u odnosu na onoga koji to ne želi ili ne ume.

Zato mislim da umesto straha treba da razvijamo znanje, kritičko razmišljanje i odgovoran odnos prema ovoj tehnologiji. Kao i svaka velika inovacija, ona može doneti ogromnu korist društvu, ali samo ako je razvijamo i primenjujemo promišljeno i odgovorno.

Kao neko ko je prethodno radio kao istraživač, a danas kako kažete, radite na granici istraživanja i industrije, gde vidite najveću razliku između ove dve oblasti? Da li istraživači i kompanije dovoljno razgovaraju jedni sa drugima?

Linija između istraživanja i industrije, posebno u oblasti veštačke inteligencije i novih tehnologija, danas je mnogo tanja nego što je to možda bilo ranije. Sve češće vidimo da upravo istraživači sa doktoratom postaju osnivači tehnoloških kompanija, pokreću startape zasnovane na sopstvenim istraživanjima ili postaju deo multidisciplinarnih timova koji razvijaju rešenja za konkretne probleme u različitim oblastima, od medicine i biotehnologije do poljoprivrede i energetike. Mislim da se upravo u oblasti veštačke inteligencije ta granica gotovo i ne primećuje, jer je priroda same oblasti takva da se nova istraživanja veoma brzo mogu pretočiti u praktične primene. Ono što u akademskom svetu često predstavlja dokaz koncepta ili prototip, uz odgovarajućeg partnera iz industrije može postati konkretan proizvod, servis ili tehnološko rešenje koje donosi stvarnu vrednost korisnicima. Naravno, razlika između istraživanja i industrije ipak postoji. Osnovni cilj nauke jeste da proširi granice znanja, razvije nove metode i pokaže šta je tehnološki moguće. Industrija, s druge strane, mora da odgovori na konkretne potrebe korisnika, da razume tržište, ograničenja, troškove i način na koji se određeno rešenje može dugoročno primeniti. Upravo tu je važna saradnja između istraživača i kompanija, jer jedni donose duboko stručno znanje i inovaciju, dok drugi imaju iskustvo u implementaciji, skaliranju i razumevanju potreba krajnjih korisnika.

Iz mog iskustva, najveća vrednost nastaje upravo na preseku različitih disciplina. U oblastima kao što su veštačka inteligencija, nije dovoljno samo razviti dobar algoritam. Potrebno je razumeti problem koji rešavamo, domen u kome se tehnologija primenjuje i izazove sa kojima se korisnici svakodnevno suočavaju. Zbog toga su multidisciplinarni timovi toliko važni: inženjeri, istraživači i stručnjaci iz različitih oblasti zajedno stvaraju rešenja koja imaju mnogo veći potencijal za primenu.

Kada govorimo konkretno o poljoprivredi, na primer, nije dovoljno razviti model veštačke inteligencije koji prepoznaje biljnu bolest ili procenjuje prinos. Potrebno je razumeti biologiju biljke, način proizvodnje, potrebe proizvođača i kako se takva informacija može pretvoriti u odluku koja ima praktičnu vrednost na terenu.

Mislim da danas postoji sve veća potreba za tim povezivanjem, ali da još uvek postoji prostor da istraživački svet i industrija bolje komuniciraju. Najuspešniji primeri nastaju onda kada postoji međusobno razumevanje: kada istraživači razumeju realne potrebe industrije, a kompanije prepoznaju vrednost dugoročnog ulaganja u istraživanje i inovacije. Upravo zato verujem da budućnost pripada ljudima i timovima koji mogu da povežu različite svetove: duboko naučno znanje, tehnološki razvoj i razumevanje stvarnih potreba društva i industrije.

Još od studentskih dana krećete se u međunarodnom okruženju i imali ste priliku da upoznate ljude iz najboljih svetskih univerziteta i tehnoloških kompanija. Po čemu se po vašem iskustvu najuspešniji stručnjaci razlikuju od prosečnih?

Mislim da uspeh nema jednu univerzalnu definiciju. Za nekoga je uspeh doktorat, za nekoga osnivanje kompanije, akademska karijera ili vođenje velikih istraživačkih timova. Sve zavisi od toga koje ciljeve sebi postavimo i šta želimo da ostvarimo.

Kroz iskustvo rada u međunarodnom okruženju i saradnju sa ljudima primetila sam da najuspešniji ljudi često dele nekoliko zajedničkih osobina. Pre svega, to su hrabrost da pokušaju nešto novo, vera u sopstvenu ideju i spremnost da izađu iz zone komfora. Istovremeno, ono što ih izdvaja nije samo samopouzdanje, već i sposobnost da slušaju druge, uče iz okruženja i prihvate konstruktivnu kritiku. Najbolji stručnjaci koje sam upoznala, bez obzira na poziciju koju imaju, ostaju radoznali i stalno traže načine da unaprede svoje znanje. Možda je upravo ta kombinacija ambicije, otvorenosti i istrajnosti ono što ih najviše razlikuje. Ne radi se samo o želji za titulama ili priznanjima, već o unutrašnjoj potrebi da stalno pomeraju granice i stvaraju nešto novo. Na kraju, verujem da najveći uspeh dolazi kada se znanje spoji sa vizijom, hrabrošću i sposobnošću da se ideja pretvori u nešto što ima širi uticaj.

Bili ste jedna od 10 finalistkinja za „Inženjerku godine“ za 2024. Sada iz ovog ugla, i nakon dve godine, šta biste poručili mladima koji se dvoume da li je inženjerstvo pravi izbor za njih?

Dopuna savetu koji sam dala pre dve godine svakako bi bila da danas, više nego ikada, sticanje novih znanja nikada nije bilo lakše i dostupnije. Tehnologije, internet i različiti obrazovni resursi omogućavaju nam da učimo tokom celog života i da stalno unapređujemo svoje veštine. Takođe bih poručila mladima da sebi dozvole da pogreše. Greške i neuspeh često predstavljaju mnogo vrednije iskustvo nego što mislimo, jer upravo kroz njih učimo šta možemo bolje i drugačije, šta je bilo dobro i na čemu još treba da radimo. Suština je da stalno radimo na sebi, trudimo se da budemo najbolja verzija sebe i da doprinosimo ne samo na ličnom planu, već i zajednici i okruženju u kome živimo. Nikada ne znate ko vas posmatra kao uzor, zato je važno da budemo odgovorni prema sebi i drugima. Možda baš naš trud i naš put nekoga inspirišu da napravi svoj prvi korak. Moj lični stav je da inženjerstvo jeste, ali i nije za svakoga. Nije jednostavan put i zahteva radoznalost, upornost i spremnost na stalno učenje, ali je istovremeno veoma lepa oblast nauke i industrije, koja ima uticaj na gotovo sve druge grane i pokreće njihov razvoj i unapređenje. Upravo zbog toga verujem da inženjerstvo pruža ogromne mogućnosti ljudima koji vole da stvaraju, rešavaju probleme i ostave neki trag kroz ono što rade.

Po Vašem mišljenju šta još treba kao društvo i akademsko okruženje da uradimo kako bismo približili inženjerstvo i generalno STEM mladima?

Mislim da je za svaki sistem ključno njegovo dugoročno održavanje i kontinuirano ulaganje u razvoj. Zbog toga smatram da su infrastruktura, savremeni prostori za učenje i istraživanje kao i dostupnost opreme, jedan od važnih preduslova za približavanje inženjerstva i STEM oblasti mladima. Osim infrastrukture, veoma je važna i podrška mladim ljudima kroz stipendije, programe razmene, mogućnost poseta i boravaka na različitim naučnim institucijama, kako u zemlji i regionu tako i širom sveta. Takva iskustva često mogu biti presudna, jer mladima omogućavaju da vide šta je sve moguće, upoznaju ljude iz različitih oblasti i dobiju dodatnu motivaciju za dalji razvoj.

Mislim da nam je potrebna i bolja povezanost odnosno stvaranje jače mreže ljudi, institucija i kompanija koje bi takve prilike omogućile. Kada mlad čovek dobije priliku da uči od najboljih, da vidi različita okruženja i da stekne praktično iskustvo, mnogo lakše može da pronađe svoje interesovanje i izgradi samopouzdanje. Nije dovoljno samo govoriti koliko su nauka i inženjerstvo važni, potrebno je omogućiti im da to iskuse kroz konkretne projekte, kontakte i prilike za razvoj.

Koliko je predstavljanje domaćih uzora u konkretnoj oblasti onoga što recimo Vi i druge inženjerke radite važno da se ova tema približi mladima? Da li ste imali prilike da vidite kako u Australiji animiraju mlade za inženjerstvo?

Mislim da je predstavljanje domaćih uzora iz različitih oblasti veoma važno, jer mladi često ne mogu da zamisle sebe u nekoj profesiji dok ne vide konkretnu osobu, njen put i ono što je moguće ostvariti. Kada vide da neko iz njihovog okruženja radi na zanimljivim projektima, sarađuje sa međunarodnim institucijama i rešava probleme koji imaju širi značaj, određena oblast im postaje mnogo bliža i realnija. Posebno smatram važnim da se više govori o ženama u STEM oblastima, jer je važno da mlade devojke vide različite primere i shvate da su nauka, tehnologija i inženjerstvo oblasti u kojima mogu ravnopravno da grade svoju karijeru.

U Australiji sam primetila da se deca od najranijeg uzrasta podstiču da istražuju, postavljaju pitanja i rešavaju probleme kroz praktičan rad. Vidim to i kroz iskustvo mog sina koji pohađa školu u Adelejdu, gde se STEM ne posmatra samo kao predmet već kao način razmišljanja. Kroz aktivnosti poput robotike, projektnih zadataka i timskog rešavanja problema, deca uče da primene znanje, sarađuju i predstave svoje ideje.

Mislim da je upravo to ta važna razlika, kada deci pokažemo da nauka i inženjerstvo nisu samo formule i teorija, već alati kojima mogu da menjaju svet oko sebe, tada prirodno raste njihovo interesovanje. Uz dobre uzore, savremenu infrastrukturu i prilike da eksperimentišu, mnogo je lakše probuditi radoznalost i motivaciju kod mladih.

Kao majka dvoje dece, kako danas gledate na obrazovanje? Šta biste voleli da vaša deca pre svega nauče, bez obzira na to čime će se jednog dana baviti?

Kao majka dvoje dece, danas na obrazovanje gledam mnogo šire od samog sticanja znanja. Naravno, važno je učiti i razvijati stručne veštine, ali mislim da su još važnije vrednosti koje čoveka pripremaju za život: trud, vrednovanje trenutka, sposobnost adaptacije na nove stvari i radoznalost koja nas pokreće da stalno učimo i istražujemo.

Volela bih da moja deca budu željna (sa)znanja, proaktivna u preuzimanju akcije i pronalaženju rešenja. Važno mi je da razviju način razmišljanja, pristup učenju, sposobnost rešavanja problema i da razumeju okruženje u kome žive i odrastaju. Pre svega, volela bih da uvek budu svesni koliko mogu da postignu.

Jedna od ključnih stvari koje ja nosim iz detinjstva i vaspitanja kroz život je sloboda, hrabrost, samopouzdanje i vera da jednostavno ne postoje granice ako nešto želiš, nego put discipline i rada kojim ćeš da koračaš sigurno da bi došao do cilja. I zaista, ako se život tako posmatra, on je jedno ozbiljno planinarenje i šetnja po izazovnim terenima za koje su potrebni dobra kondicija, psihofizička spremnost i sposobnost da se vidi lepota u tome da uvek možete osvojiti još poneki vrh.

Foto: Željana Grbović (privatna arhiva)